Psihologija preživljavanja

Ovog puta ćemo razglabati o psihologiji preživljavanja. Otkriti ćemo zajedno neke od načina obrane ljudskog mozga u kriznim situacijama te analizirati naše postupke u po život opasnoj situaciji. Vidjeti ćemo koji su najbitniji saveznici u preživljavanju i upoznati vještinu kako od neprijatelja stvoriti prijatelje te analizirati moguće postupke ka pobijedi straha i bezizlaznosti.



Ali krenimo redom…


Piramida preživljavanja - volja za životom baza je iste


Što je to preživljavanje?

U nepoznato sa samom voljom za životom
To su sva ona znanja neophodna u borbi za spašavanje ili produljenje ljudskog života u životno opasnim situacijama s ograničenim sredstvima i vremenom.

Iako je do nedavno “opstanak” predstavljao sastavni dio svakodnevnog života, modernom čovjeku je taj pojam apstraktan. Jedan od razloga može biti uvjerenje da ga takvo nešto neće nikad zadesiti zbog njegova načina života; u sigurnom urbanom okruženju većina ljudi ostaje slijepo uvjerena da se preživljavanjem može sresti samo u nekom dobrom avanturističkom filmu. Ali što ako film postane realnost?

Dovoljno je da se izgubimo u planini, da nas zadesi potres ili poplava i da shvatimo da život nije priča sa filmskog platna već stvarnost čiji akteri postajemo mi.

Svi smo, bar jednom s našim urođenim instinktom upotrijebili mehanizme preživljavanja, kao na primjer u trenutku pada sa bicikle ili prometnog udesa… Od jednom sve se odvijalo poput usporednog filma. Tu smo uvelike proživjeli ono što ja nazivam Usporeni refleks.
Za vrijeme nesreće, naš mozak prima ogromne količine podataka za obradu koje uzrokuju mijenjanje naše percepcije realnog vremena. Tijekom evolucije taj je mehanizam razvijen od strane našeg mozga ne bi li nam dao veću šansu pri preživljavanju, produljivši na taj način vrijeme

Psihologija preživljavanja dira sve nas, i ona je ništa drugo nego bios našeg kompleksnoga hardvera zvanog - ljudski mozak.                                                                                                                      
  .
Postavlja se pitanje, ako već imamo taj urođeni instinkt koji nas navodi da u datoj situaciji preživljavanja instinktivno reagiramo na vanjski podražaj opasnosti, čemu gubiti vrijeme sa pričama o opstanku? Zašto se moramo za takvo nešto uopće pripremati stječući znanje? Istina, instinkt preživljavanja nosi svatko od nas u sebi, ali je isto tako istina da smo ga njegovim ne korištenjem zatomili.

Uzmimo kao primjer jedan od najbanalnijih slučaja - gubljenje u prirodi. Kako će reagirati osobe nenavikle na boravak u šumi, planini…?

Racionalno funkcioniranje mozga modernog čovjeka najčešće nalaže pogrešne odabire. Njemu će zasigurno biti prioritet vratiti se natrag u civilizaciju po svaku cijenu, čak i ako je mrkla noć, puna nepoznatih opasnosti. Razlog tome je očito strah i ne prihvaćanje novog (prirodnog) okruženja. Kretati se po nepoznatom terenu bez pomoćnih oznaka, staza i točka odrednica jednako je hodanju u krug sa povratkom na početak, tj u ovom slučaju, na mjesto gdje smo se izgubili. I tako dok mi trčimo noćni maraton, svaka će ptica pred noć potraži zaklon i promatrati smireno zalazak sunca znajući da je sutra novi dan.
Modernog čovjeka nemoguće je naučiti nečemu što već zna, ali zbog loših navika negira, jednako kao što je i doktora koji puši nemoguće odviknuti od pušenja.

Frajer stres i S.T.O.P.

Daleko od svog kauča, gdje maltene upravlja vanjskim svijetom jednostavnim pritiskom na daljinski upravljač ili gdje otvaranjem hladionika zadovoljava glad i žeđ, kada se čovjek modernog doba nađe u situaciji gdje nema kontrolu nad svojim okruženjem, nastupa zasigurno stresna situacija. Stres nije nekakva bolest kao što mnogi misle, stres je ništa drugo nego reakcija našeg mozga na tenzije koje nam dolaze iz vanjskog okruženja.
Kao sve tako se i stres može istrenirati tako da se njegov prag tolerancije uvelike pomakne u naprijed. Dok će jednom menadžeru sa asfalta sam boravak u prirodi i spavanje pod vedrim nebom uz vatru koja pucketa i dimom čiji se miris rasprostire na sve strane najvjerojatnije predstavljati stresnu situaciju, dotle će onom koji iskreno uživa u prirodi to biti cilj svakog izlaska. Jedina razlika prvog i drugog je da je drugi stvorio naviku takve situacije i ona mu ne predstavlja stres već zadovoljstvo. 
Panika je najgori neprijatelj.

Ali kako stvoriti naviku na novo nametnutu situaciju, primjerice nakon što netko sam preživi pa d aviona u nepoznatim bespućima?
Zasigurno takva novo nastala situacija i menadžera i ljubitelja prirode vodi u svijet stresa.
Stresni podražaji nikad nisu sami. Često se pojavljuju u grupi, nekoliko odjednom. Kad su individualni ne govorimo o stresu već o osjećaju nelagode. U našem slučaju - strah, bol, žeđ, hladnoća, izgubljenost, samoća, pa i skonfort – svi faktori stresa pokucali su svom svojom silinom na naša krhka vrata psihe i žele pod svaku cijenu ući.
U takvoj stresnoj situaciji naš isprepadan organizam, kao i pri usporenom refleksu, instinktivno će se pripremiti za preživljavanje. Otpustiti će šećere u mišiće koji postaju napetiji u pripremni za akciju; povećava se krvni pritisak radi opskrbljivanja istih kisikom iz krvi, mehanizam zgrušavanja pojačava svoju funkciju ne bi li zaustavio moguća krvarenja, istančava se sluh, njuh, zjenice se povećavaju... sve je to urođena reakcija na stresni podražaj.
                                                                                                                                   
Tu se nameće pitanje, koliko možemo izdržati u takvom stanju?

Na primjer, da nas je prilikom surfanja uz obalu Australije, na dvadesetak metara od obale ugrizao morski pas, ove instinktivne reakcije bile bi više nego dovoljne da se sa otvorenom ranom plivajući dovučemo do obale bez osjećaja boli. Međutim, u slučaju borbe za preživljavanje u trajanju od nekoliko dana ili tjedana, zasigurno ćemo u vrlo kratkom vremenu kompletno klonuti.
Mnogi priručnici preživljavanja pišu da izvor faktora stresa treba pronaći, procijeniti i eliminirati. To jako lijepo stoji na papiru, ali je to u praksi nešto sasvim drugo. Ono što moramo po svaku cijenu učiniti je SMIRITI SE, zatim razlučiti samo pozitivno iz situacije u kojoj se nalazimo uvjeravajući se da je moglo biti i mnogo gore, biti uvijek pozitivno realan (nema smisla uvjeravati se kako ćemo biti spašeni od spasilaca iako nikome nismo rekli kuda idemo i čekati “sveti nikad” bez da se pokušamo vratiti vlastitim snagama).
Ako već u startu prihvatimo novonastalu situaciju kao novi životni izazov, vjerojatno uspijemo prekinuti lanac stresenata koji se jedan za drugim gomilaju i vode zasigurno u nekontrolirano stanje panike ili teške depresije, tj. prepuštanju situaciji. Prihvatimo li put panike dobro je znati da će naša priča preživljavanja završiti već u samom početku jer ni jedna od naših uspanićenih odluka ne može dovesti dobru nego neuspjehu i naknadnom prepuštanju. Prepustimo li se odmah u startu naša priča preživljavanja neće nikad niti započeti.

Tokom svih svojih tečajeva naša Škola preživljavanja daje uvijek veliku važnost psihologiji preživljavanja.
Tokom učenja, našim studentima namećemo lako zapamtivu skraćenicu prioriteta preživljavanja S.T.O.P. (Stani, smiri se, skloni se / Traži tekućinu / Oznaći položaj / Prehrani se – preživi!) te svaki od elemenata obrađujemo detaljno.

Stani i Smiri se prvi je od prioriteta u toj kratici
ponašanja u kriznim situacijama.
Stati u situaciji preživljavanja zasigurno je teško, ali to je jedan od načina koji imamo na raspolaganju da prekinemo lančani mehanizam stresa kako bi mudro i smisleno krenuli u borbu za životom.

Ako se izgubite ili nađete u situaciji u kojoj više ne postoji bliska opasnost za život, sjednite, smirite se, opustite se, zatvorite oči par trenutaka, pojedite nešto slatko, osmotrite novo okruženje (možda tako čak i uvidite njegova nepisana pravila igre), te samo onda racionalno razmislite što i kako. U takvoj situaciji može u potpunosti ostati priseban samo netko tko je u to vrlo upućen i istreniran, mi moramo po svaku cijenu svim snagama težiti ka tome.

        Zamišljeni prijatelj Wilson Iz filma Cast Away

Frajeri strah i ljutnja

Prepustiti se jednako je potpisivanju ugovora sa smrću.

Strah je urođeni instinkt, da nas nije strah naš vijek trajanja bio bi vrlo kratak. Kada se čovjek nalazi u nepoznatoj situaciji, okružen je mnoštvom nepoznanica, kao velikom glađu i žeđu koju nikad nije iskusio, neviđenim umorom i boli, jakom hladnoćom ili toplinom i drugim. Što je više nepoznatih situacija bez iskustva, strah 
postaje nesnošljiv. I tako se pretjerani strah zasigurno ra zvija u paniku. Panika je vrlo opasan čimbenik u borbi za opstanak. Možemo ju neutralizirati ljutnjom.

Kontrolirana ljutnja može izazvati eksploziju naše dotad neotkrivene snage. Ako nas naljuti prepreka koja se u određenoj situaciji nalazi pred nama, (primjerice, savladavanje entnog brda na putu ka civilizaciji), naći ćemo snage da ju savladamo. Ostanemo li apatnični, zasigurno će to brdo savladati nas ...i nikada nećemo spoznati da je iza njega bilo selo. Zapamtimo da ako moramo savladati neku veću prepreku, nemojmo si postaviti kao cilj svladavanje cijele u jednom skoku, osvojimo ju metar po metar, kod svakog metra stanimo, odmorimo se ,nagradimo se, da li gutljajem vode ili sličnim jer bi nas pokušaj osvajanja nemogućeg sa neuspjelim rezultatom mogao u cijelosti demotivirati za daljnji pokušaj. Sjećate se - budi uvijek pozitivno realan. Ako nam iz prve ne uspije savladavanje tog prvog metra, pokušajmo ponovno.
Sjetimo se padova i dizanja dok nismo prohodali, da smo pri prvom padu odustali od hodanja danas bi se naše lijepe face nalazile na stranicama enciklopedije pod slovom G - gmizavci.
                                                                                                                               
Preživljavanje je osvajanje malih vrhova sa krajnim ciljem osvajanja života!



Volja za životom

Morate živjeti za ovo.
Razočarali biste se kako su “velikani preživljavanja”, tj. oni koji su opstali van svake logike i razuma bili ljudi veoma neugledna izgleda, mali ljudi ali s velikom željom za životom. Oni nemaju baš nikakve veze sa nabildanim super herojima iz filmske industrije potrošačkoga društva.
Jednom davno proveli smo anketu na forumu preživljavanja sa pitanjem “Kada bi se našao u realnoj situaciji preživljavanja, koji bi bio tvoj razlog borbe za životom”?
Dali ste si ikad postavili to pitanje? Ako niste obavezno razmislite o tome.
Zamislite si situaciju gdje se izmjenjuje neuspjeh sa neuspjehom, gdje tijelo i psiha pate neviđenu bol, gdje si na svakom koraku postavljaš masu pitanja bez odgovora.

U toj situaciji realnog preživljavanja, gdje smo poput ranjene izgubljene životinje okružene samo patnjom, gdje se vlastito tijelo proždire ne bi li se prehranilo zadnjim energetskim zalihama, gdje nema ni najmanjeg tračka nade u pozitivan uspjeh, gdje prepuštanje sudbini izgleda kao jedino moguće rješenje …,u takvom psihičkom stanju život gubi svrhu i vrijednost. Ali spoznaja da vi značite mnogo nekome tko vas tamo negdje čeka, biti će sada vaš jedini pokretač preostale energije.

Odgovor većine sudionika foruma preživljavanja bio je obitelj i prijatelji. Jedna naša forumašica dala je vrlo simpatičan odgovor : “Iz inata prema drugima, da im dokažem da ja to mogu”. Nije bitan razlog, važno je da razlog postoji, jer nakon što završite sve zalihe hrane, iscrpite zadnju kap energije, ne uspijete po stoti put prijeći neku prepreku …, on će biti vaš jedini konop povratka. Volja za životom ne smije prestati nikada.
               

Individualno preživljavanje

Vatra - jedini i najbolji prijatelj

Čovjek je društveno biće, nametnuta samoća njegov je tihi psihički ubojica. Vjerojatno vam je poznato da je u modernom svijetu postupak izdvajanja radnika iz radnog okruženja (Mobbing) kažnjiv je zakonom jer se dokazalo da taj postupak stvara trajne psihičke posljedice na pojedinca.

Snositi teret svojih postupaka i akcija, bez mogućnosti dijeljenja odgovornosti i sudbine sa drugima možda je najteži izazov. Zamišljeni prijatelji u situaciji dugoročne samoće, koji se već uvelike vide na filmu, nisu daleko od onoga čemu trebamo težiti, u našem slučaju ne lopti Wilson (film Cast away) nego vatri.
Vatra prati čovječanstvo već od njegova prva koraka, služi ga, grije i štiti poput vjerna prijatelja. Uspijemo li zapaliti vatru, naše šanse za preživljavanjem će se zasigurno više nego udvostručiti, jer više nismo sami.


Grupno preživljavanje

Nakon potonuća broda, preživjeli se ukrcavaju na dvije jednako opremljene splavi koje su povezane na udaljenosti od par metara ne bi li tako ostali zajedno dok ne budu pronađeni. Nakon nekog vremena budu spašeni. Iz prve splavi grupa brodolomnika izlazi vlastitim snagama u perfektnoj psiho- fizičkoj formi, sa druge - u nosilima na kraju iznemoglosti, sa kožom prekritom pjegama, izgladnjeli do kosti.

Znate li koja je bila jedina razlika splavi zdravih i umirućih?

U prvoj splavi bio je mlad poduzetan vojnik sa minimalnim iskustvom koji je članove splavi timski organizirao nametnuvši precizne prioritete i zadatke svakom od članova. Jedan od članova je konstantno izbacivao vodu, drugi su pecali, treći skupljao kondenzirane kapljice vode, četvrti pripremao ulov… U drugoj splavi nalazio se oficir koji se pod očitim stanjem stresa prepustio sudbini. Pošto je on bio najvišeg ranga, nitko mu se nije htio suprotstaviti te su svi pasivno preživljavali pod njegovim ne-naredbama. Na par metara daljine, samo jedna bitna razlika – dobar vođa tima i timski rad.
Ako se nađete u situaciji preživljavanja i mislite da je vaše znanje tehnika preživljavanja veće od znanja ostalih pojedinca, vaša obaveza je nametnuti se kao vođa tima, ali isto tako morate biti spremni umilno ustupiti vodstvo i maknuti se u stranu ako se netko dokaže boljim od vas. To radite zbog preživljavanja tima i zbog sebe samog.
Čovjek je društveno biće, još od davnina shvatio je da se udruženjem u zajednicu u kriznoj situaciji lakše nosi ka rješenju problema. Tu pod okriljem grupe nadoknađuje svoje manjkavosti, posvećujući se poslu u čemu je vješt. Sjetite se (meni od milja nazvanog) “Snježnog zagrljaja”, jedinstvenog ponašanja ljudi gdje pri prvom snijegu (ili nekoj nesvakidašnjoj nedaći) svi postaju neobjašnjivo spremni na socijaliziranje.

Mogli bi u nedogled analizirati sve one moduse preživljavanja koje mi ljudi imamo na raspolaganju. Bit ovog teksta nije bio objaviti već postojeće uvelike isprane teorije psihologije preživljavanja već uputiti na razmišljanje, na analizu vlastitog ponašanja u situaciji realnog preživljavanja, ukazati na neke mehanizme koje već posjedujemo te dati natuknice ka mogućem pravilnom ponašanju.
Svatko od nas je autor vlastita života i svatko od nas ima zadatak da upozna sebe pod najrazličitijim aspektima ne bi li u potpunosti okusio taj život.




Alain Bombard - Dobrovoljni brodolomac

Alain prije odlaska
Rijetki su oni koji su dovoljno ludi da u cilju spoznaje vlastitog Ja krenu na put u nepoznato, put prema iskrenom uvidu u vlastite limite,
stavljajući na kocku najvrjednije što imaju, svoj život. Jedan od njih, svojim primjerom dobrovolj nog brodolomca, je zasigurno Alain Bombard, čovjek koji još i danas pobija strogu teoriju o “ne pijenju morske vode” prisutne u većini priručnika preživljavanja, Alain Bombard rođen je 1924. godine u Parizu. Najprije je teoretizirao da ljudsko biće može preživjeti nemoguće uvjete nedostatka vode i hrane na moru, da samo treba svladati psihološke aspekte preživljavanja, a onda je odlučio to na sebi provjeriti i dokazati u praksi.
                           
Na opće zgražanje svojih najmilijih, Bombard se 1952. godine u 4,5 metara dugačkom čamcu na napuhavanje kojeg j e nazvao «Heretique» otisnuo na put preko Atlanskog ocena dug 4400 kilometara!


"Splav" Alaina Bombarda

Zanimljivo je da sa sobom nije ponio ni najmanju količinu vode i hrane. Opremio se samo udicama i harpunom za hvatanje ribe te nekakvom mrežicom kojom je skupljao površinski plankton tvrdeći da u njemu ima dovoljno vitamina C. Vitamin C je veoma važan za takvu vrstu puta pošto znamo da je skorbut (nedostatak vitamina) glavni neprijatelj osiromašene ishrane. Pijo je malu količinu morske vode dnevno,a kasnije je izjavio da je tekućinu nadoknađivao hraneći se ribom. Otkrio je da u ribama ima 50-80 posto slatke vode. Od tehničke opreme imao je samo sekstant.
Prvobitni plan bio mu je da taj put prijeđe s prijateljem, no Jack Palmer je odustao i Alain Bombard je odlučio krenuti sam! Prvi brod susreo je tek nakon 53 dana puta, posada mu je rekla da do cilja ima još preko 1000 km. To ga nije pokolebalo,odlučio je nastaviti dalje. Nakon 65 dana pustolovine, prešavši 4400 kilometara i izgubivši pritom 25 kilograma, Bombard je dosegnuo Barbados! Zbog krajnje iscrpljenosti organizma, prevezen je u bolnicu na oporavak.



Alain je 1958. godine napisao knjigu o svojoj nevjerojatnoj pustolovini nazvavši je «Naufrage volontaire» (Dobrovoljni brodolomac) Prijevod knjige na našem jeziku izašao je 1959. godine (Epoha,Zagreb) u prijevodu Ivanke Moldovanov. Dr. Alain Bombard, čovjek koji je uspio nemoguće, preminuo je u Toulonu 2005. godine u dobi od 80 godina.



Tekst Boris Stermotić
Ovaj tekst i slike su zaštićene autorskim pravima od strane Hrvatske Škole preživljavanje u prirodi ©